Čekaj. To smo mi ?

Jedinstvenost. Čovjekov najveći pokretač. Čini ga moćnijim i dovodi u napredak.
Pohlepa. Čovjekov veliki neprijatelj, čini da sve za što je uložen trud nestane. Dovodi ga u primitivnu poziciju, u poziciju u kojoj gubi.

Čine nas mnoge osobine. Gradimo se osobinama, lošijim ili boljim u zavisnosti od okoline i izrastamo u ono što nas od malih nogu uče da raspoznajemo.
Stavljamo sebe u u najbitniju poziciju, stavljamo svoje snove ispred ostalih, namećemo drugima svoje stavove, ili pak stavljamo druge u prvobitnu poziciju, dopuštamo da nam drugi nameću načine života.
Odrastamo. Starimo. Umjesto mi njima, trenutci upravljaju nama.
Postajemo ono što nikad nismo sanjali, što nismo očekivali, postajemo ono što mrzimo.
Ali i dalje opravdavamo se da ne mrzimo ništa.
I opet iznova gledamo vic. Gledamo rušenje. Naviknemo uživat u besprijekoru pada.
Krivnja. Guši nas iznutra, tjera nas da preispitamo svijet u nama, koji je po koji put, skrenuo s pravog puta.
Govorimo zauvijek, a već sutra zaboravljamo.
Sjetimo se divnih riječi:

"I'll permit no man to degrade and narrow my soul by making me hate him."

Poštujemo ih. Ali lagali bih kad bi rekli da živimo po njima. Mrzimo. O, mrzimo.
Mrzimo trenutke, mrzimo osobine, mrzimo osobe.
Pitam se šta bi bilo kad bi bili ravnodušni. Ne bi bilo sukoba, loših posljedica. Dok u isto vrijeme ne bi bilo ni radosti.
Utopija je sranje. Toliko.